Ulomci iz romana za prijevod na njemački

Draga Trnpolje leži pod skutom planinskim, jedva nekoliko desetaka zamaha galebovih krila od mora. Njome vijuga put kroz polje terasastih njiva obrubljenih suhozidovima, uredno poslaganih jedna do druge poput nejednakih šarenih traka utkanih u starinski ćilim biljac, prateći tok tihe rječice, kao jutarnje ljetne zore čistoga i prozračnog, odvajkada nepresušnog zdenca života. Prekrasna dolina pred Milinim očima, brdima zaklonjena od zlobe svijeta i od svega zlonamjernog, a koju su i ona i njezin pokojni muž toliko voljeli, oduvijek se sama o sebi starala, sama sebe branila i čuvala. Osamljena je, istina, vazda bila, ali samostalna i složna. Dar je matere prirode čestitom i vrijednom stanovništvu koje ne trpi ničijega jarma i odbija pokornost bilo komu. Ni stranci, zlo nezabijeljeno, kako je Petar često ponosno znao reći, nisu ih uspijevali pokoriti kroz povijest, pa su ih baš zbog toga cijenili i s njima njegovali dobrosusjedske odnose. Nikakav porez nije se plaćao u njihovoj dolini pravde, a njezino življe samo sebi imenovalo je župnike i glavešine. Nerado su odlazili i u kopnenu vojsku ili u mornare, ali po potrebi svi bi se učas našli pod oružjem. U njihovu vlastitu korist najbolje govori sam izgled njihova kraja i način života: ništa obrađenije i zelenije od njihova polja, ništa pristojnije i urednije od njihovih kuća i ništa pravičnije i složnije od njihovih međusobnih odnosa na svijetu nema. Po valovito brdovitom kršu, s kojega pogled pada na sunčana morska žala, pasu stada ovaca i koza i zelene se obrađeni vinogradi i maslinici, među kojima čuče raštrkani dvori, kamene kućice razbacanih zaselaka, okružene suhozidovima. Od rane zore krotile su žuljevite težačke ruke njihovih predaka kamenjar, kako bi i oni danas u nakupljenoj, dragocjenoj zemlji njegovali čokote loze i mladice maslina, smokve i badema.
Rađaju se ovdje, u ovom bogomdanom raju, zdrava i vesela djeca, kako je Petar imao običaj hvaliti svoje mještane. Nahranjeni sunčevim svjetlom i napojeni znojem škrte zemlje, stasali su u njoj odvajkada snažni i odvažni muškarci. Kamenu, moru i suncu slični. Obrađivali su zemlju, uzgajali ovce i koze i čuvali ih od gladnih vukova i lukavih lopova ili brodarili i trgovali vinom, maslinovim uljem i ljekovitim biljem, a danas su i uspješni biznismeni ili ugledni ljudi na položajima. Žene su oduvijek bile visoke, vitke i prelijepe, uspravna ponosna hoda, s mirisom smilja i bosilja u kosi. I dan-danas nose se moderno, te, preplanule od sunca, zavode osmjesima i raspletenim dugim kosama.
Mila Glavan vozila je polako, uskim asfaltnim putem uz polje, i kroz otvoren prozor promatrala raskošno zelenilo i vijugavo sjajilo rječice na koje je njezin muž bio toliko ponosan. Obikli u kamenu i kršu vrtača i dolca po njivama su se razmiljeli mještani, žeteoci i berači ljekovitog bilja. Čula su se dozivanja i zveckanje srpova, škara i noževa, brujali traktori i strojevi kojima žanju i beru kadulju, bosiljak i smilje. U jeku je bila jematva, težak rad olakšan druženjem i opojnim miomirisima bilja od kojih i njezina duša na tren živnu. Kad se smilje na bosilje smije… Nit› je smilje nit› bosilje, već miriši duša djevojačka…, od znoja i umora najbolje je oporavljala pjesma i njoj na pamet pade scena iz jednog starog domaćeg filma koji su Petar i ona gledali zajedno. Kao i onda, u tom filmu, i današnji srpanjski zalazak sunca kupao se u čaroliji rumenila i zračio dubokim duhovnim mirom. Toplinom i mirisima rascvjetalog bilja dirao je u duše i opuštao sjećanjima na mladost, budio nekadašnju čežnju i ljubavni zanos, uzburkavao krv, pozivao na sijela i ljubovanja u šiblju pokraj rječice. Ali sve te, u njoj na tren probuđene osjećaje, preplavi tjeskobna teška praznina, dotuče tuga i oči joj se zacakliše od suza. Još uvijek nije mogla vjerovati da ga više nema i da su za njih sve zajedničke ljepote života prošlost. Da je samo malo manje radio i da smo vrijeme izgubljeno po njegovim poslovnim sastancima i putovanjima provodili u ljubavi… Ahh! Tek kad nam se smrt pokaže kao stvarnost,… kad zaboli ova jeziva praznina, shvatimo da je život samo bijeg od samoće. I duhovnim i fizičkim pipcima priljubljujemo se uz drago biće, dok nam ga usud ne odnese i njegovo mjesto ispuni tugom. Čovjek se rađa i umire sam pa, kao prvo, tako mora naučiti i živjeti. Jer, tek kad izgubimo životnog pratitelja uvidimo da nam upravo ta osobna, iskonska samoća i pada najteže.
Kći im je mlada, najesen započinje drugu godinu studija prava, i ozbiljno je zakoračila kroz otvorena vrata vlastitog života. Mila zahvalno pomisli na nju, svoju najveću utjehu. Nije ju zvala sa sobom na groblje niti ju je opterećivala svojom žalošću. Izgubila je oca i trebala je vremena da se oprosti s njim u miru, na svoj mladenački način. Uglavnom, oslanjale su se jedna na drugu, a ni za materijalnu budućnost nisu morale brinuti. Petar je bio većinski vlasnik i ujedno predsjednik uprave uspješne građevinske tvrtke. Za sobom je ostavio luksuzan stan u Splitu, vilu na Pagu, jahtu i pozamašan bankovni račun. I ona je posljednje dvije godine, otkako im je kći završila gimnaziju, pomagala svekrvi u njezinoj privatnoj biljnoj ljekarni u Splitu i učila knjigovodstvo, kako bi malo pomalo, prije njezina penzioniranja, i sama mogla preuzeti posao. Ali za razliku od svekrve, koja je bila poslovna, uz to magistrica farmacije i iza sebe imala dugogodišnje iskustvo u jednoj od nekad najglasovitijih splitskih ljekarni, Mila je diplomirala arheologiju i jedino prije udaje nepune dvije godine radila u gradskom arheološkom muzeju.
Traktori i berači u polju želi su neumorno. Kao da im je opojno žuto bilje objavilo rat, a oni su ga pod svaku cijenu htjeli što prije okončati. Ali, i radoznalo su podizali glave za njezinim malim crvenim peugeotom. Nisu se morali pitati čiji je. Petrova udovica se i danas, drugi put u tjedan dana otkako je sahranjen, vozi k njemu na groblje po mrvu utjehe i razgovora. S teškim uzdahom pomisli da se za njegovim luksuznim crnim BMW-om, od kojega je sad ostala samo smrskana karoserija, više nikada nitko od njih neće osvrtati. Promatrajući ih u retrovizoru, Mila uoči da su mladići, koji u skupinama po trojica beru ručno, brži i ostalima odmiču gotovo za čitav red. Ponovno joj pred oči dođoše romantične scene iz filma u kojima su djevojke pognute vezivale snopove, a momci im drsko zavirivali u oznojena njedra. I one su uzvraćale jednakom mjerom i očima milovale muška gola, mišićava, suncem opaljena i znojna prsa. Sjećanje na spontana zavođenja bezazlene mladosti izmami joj tužan osmijeh i dubok uzdah. Nedostajao joj je, do bola. Pogotovo sad, dok vozi kroz njegov kraj prema starim dvorima njegove obitelji koje je, od svega što je u životu stekao, najviše volio. To je bilo jedino mjesto na kojemu je, kako joj je sam često govorio, zaista bio onakav kakav je. Ona se, naprotiv, u gradu osjećala slobodnije. Bez obzira na mirnoću i očaravajuću ljepotu prirode, ovdje je svatko o svakome vodio računa i nitko, zapravo, nije imao svoj privatni život. To su naši posli i sve ostaje među nama, uzrečice su koje su svi izgovarali punih usta, i što je začuđujuće, držali ih se jednako tvrdokorno. Petar je stare dvore renovirao i u njima primao poslovne prijatelje. U konobi, uz domaće vino i roštilj s komina, sklapali su unosne ugovore. Ona se u mužev posao nije miješala pa nikad nije ni sudjelovala u tim tipično muškim večerima gušta, koristi i dogovaranja. U dvorima je, naprotiv, živjela njegova mati koja se ni po koju cijenu nije željela preseliti u grad. Vozila je auto i svaki dan putovala na posao.
Mila skrene s glavne ceste i nastavi užim asfaltiranim putem prema brdskoj litici ponad polja i kuća, na kojoj se, kao kruna cijelog kraja, izdizala nova mjesna crkva s grobljem. Vijugavi put uzbrdo dovede je do manjeg parkirališta s vanjske strane suhozidne ograde. Bilo je prazno pa auto mirne savjesti parkira na sredini i zahvati dva parkirna mjesta. Pomisli da u ovo doba dana svejedno nitko neće u crkvu. Iz auta izvadi cvijeće i vrećicu s bocom vode i svijećom te s buketom u naramku i vrećicom u ruci uđe kroz teška rešetkasta vrata u sjenu visokih čempresa i golemih mramornih spomenika. Uzak šljunkovit puteljak dovede je pred veliku raskošnu grobnicu od crnog mramora prekrivenu gomilom uvelih vijenaca i cvijeća, a ograđenu zelenilom šimšira, jasmina i grmovima ruža. Uz desni i lijevi ugao spomenika, s urezanim križem u sredini te s imenima i nadnevcima rođenja i smrti pokopanih sa strana, klečala su dva bijela mramorna anđela u prirodnoj veličini dvogodišnjeg djeteta. Iz mramorne vaze pored slike i muževa imena, Mila izvadi još neuvelo, jedva dva dana staro cvijeće, i u svježu vodu stavi novo. Upali i drugu svijeću, a ukloni nagorjelu. Pomoli se. Žaleći mu se u mislima, nabrajala je što su sve propustili i ispovijedala bol neprežaljenog gubitka. Riječima samosažaljenja popunjavala je strašnu prazninu koju joj je za sobom ostavio. U pola razgovora, iznenada i neočekivano, na misli kao da joj pade tegobna sjena. Stisne ju i presiječe jezom i stahom…
– Vijenci i cvijeće od pogreba su se osušili.
Trgne ju, i istodobno uplaši, tih, ali jasan i neobično ugodan, fonetičan glas starog, sijedog muškarca u crnoj košulji s bijelim ovratnikom i crnim hlačama koji se pojavi dva koraka iza nje.
– O, Don Jozo! Al› me prepadoste!
– Ispričavam se – njegove upale, ukočene oči proučavale su njezino ublijedjelo lice.
Čak i pomalo pogrbljen, djelovao je za glavu viši od nje. Mršav, s mesnatim madežom na lijevoj strani nosa. Izgledom je odavao potpuno neugledna starca, ako se izuzme taj prodorni i nedokučivi pogled njegovih tamnih očiju i glas jasne, tečne intonacije koji je odavao vještog i uvjerljivog govornika. Na neki samouvjeren način smiren i nenametljiv, seoski župnik je na ovdašnji puk imao veliki utjecaj.
– Ja se ispričavam. Zamislila sam se.
– Ne, ne! Sasvim je razumljivo da me nisi čula – odmahne on rukom i osmjehne se, prisvojivši krivicu. – Iako sam gazio čvrsto i trudio se da šljunak pod mojim cipelama pršti, bila si mislima duboko u svijetu sjećanja – baci pogled na sliku pokojnika, cvijeće i upaljenu svijeću. – Nisam te htio uplašiti. Prišao sam, naprotiv, s prijateljskim i utješnim namjerama.
– Hvala vam! – ona prihvati pruženu ruku i jednako kao i on, zagleda se u sliku na spomeniku. – Još ne mogu vjerovati… Tako mi nedostaje – oči joj zasuziše te šmrkne u maramicu.
– Pokoj mu vječni! Bio je vrijedan župljanin i iskren vjernik. Kad god bi došao kući u selo, svratio bi u crkvu i ostavio lemozinu. Gospod ga, eto, prigrli k sebi i ostavi te u žalosti, ali i život i smrt imaju svoje zašto i zato. Bog najbolje zna svoj posao.
Mila samo nijemo kimnu glavom i dalje gledajući u sad tako dalek i nestvaran osmijeh svog muža. Kroz glavu joj prođe da se to slikao za člansku iskaznicu jaht-kluba marine u kojoj je preko zime sidrio jahtu. To je bila i njegova najljepša fotografija, pa ju je dala povećati i staviti na spomenik. Ni sama nije znala zašto, ali župnikov ispitujući pogled, koji se zadrža na njezinom licu, u trenutku je razdraži i ispuni nervozom. Osim toga, govorio joj je lijepo, utješno i dobronamjerno, ali svejedno joj njegove riječi zazvučaše kao dio propovijedi i nečega nedorečenog, nikako kao utjeha suosjećajnog dušobrižnika. Zato ušuti i pognu glavu, prepusti se molitvi nadajući se da će Don Jozo otići i ostaviti je da u miru porazgovara sa svojim mužem.
– Reći ću grobaru da očisti ploču – Don Jozo pokaza glavom na gomilu osušena cvijeća i vijenaca te se okrene i zakorači prema putiću, kao da joj je pročitao misli. – Naš Petar zaslužuje uredno počivalište.
– Hvala!
– Imaš prelijepu kćer – dobaci joj s puteljka. – Sliči na tebe. Od pogreba je nisam vidio ni u selu ni na očevu grobu.
– Ostala je kod kuće… u gradu – njegovoj radoznalosti Mila se nimalo ne začudi, ovdje su svi bili takvi, i uljudno odgovori. – Nisam je ni zvala da ide sa mnom. Groblja nisu mjesta na kojima bi mladi ljudi trebali trošiti vrijeme… a i sve ovdje podsjeća je na nedavnu tragediju.
-Groblja su sastavni dio života i nitko od nas, bez obzira na dob, nije ih pošteđen. Eto vidiš, iako je bio uspješan i bogat, otac je nije mogao poštedjeti svoje smrti.
– Nažalost…
– Život ide dalje. Sve ostaje među nama.
– Imamo jedna drugu, bodrimo se međusobno.
– Hvala Bogu! Svrati poslije koji minut i u crkvu. Ako se želiš ispovjediti, naći ćeš me u kapelici.
Ispovijed je bila posljednje što joj je u tom trenutku padalo na pamet, a ni u crkvu nije imala potrebu ući. Gorko pomisli da Bogu nema što reći i ne želi ga moliti ni za kakvu milost jer upravo se hrva s bolom njegove kazne koja leži pred njom u grobu. Zato župniku bez riječi kimnu za pozdrav i on produži puteljkom. Žalost te ili podigne ili slomi, treće mogućnosti nema. Ja sam skrhana, polomljena, ali me kći podiže i zacjeljuje mi lomove, s tim mislima gledala je za njim, sve dok se ne izgubi iza crkvenih vrata.
Prepusti se žalosti i ozračju tišine muževa groba. Osluškivala je muk smrti očekujući, a da ni sama nije znala što. U glavu joj dođe da je tom kaznom Božjom koja ga je pokosila kao korov, nevažnu vlat trave, zapravo upravljala ljudska ruka. Kako su joj rekli u policiji, Petar je sa svojim BMW-om iz čista mira naglo usporio te je na njega otraga naletio kamion koji ga nije mogao zaobići niti na vrijeme zakočiti. Udario ga je, gurnuo s ceste i praktički nabio u zid obližnje zgrade. Po liječničkom izvještaju, nakon obdukcije, koju je osobno obavio i potpisao njegov mještanin, viši sudski patolog, Petar je doživio srčani udar i nehotice nagazio na kočnicu. Pomisao da se baš u tom trenutku u najotmjenijem dijelu grada iza njega zatekao teški kamion, izazivala joj je u grlu gorku knedlu nevjerice. Je li moguće da slučajnosti zaista postoje? I da sa sobom donose smrt.
Za istinu će se ipak najbolje pobrinuti vrijeme jer jedino ono uvijek postavi stvari na svoje mjesto. Sad je ionako sve svejedno. Petra joj više nitko neće vratiti.
Zbog misli na njegovu slučajnu nesreću, obuze je nekakav čudan otpor, jeziv osjećaj želje za krikom, i strese se tjerajući iz glave iznenadni strah. Okrene se makinalno oko sebe, prelazeći pogledom preko cvijeća, zelenila i mramora kičastih grobnica.
Ovo su samo grobovi. Premorena sam žalošću i dolaskom ovamo, odlučno povrati čist razum, ali se, ipak, smjesta zaputi s groblja, prije negoli još postane i paranoična i umisli da je netko promatra.

Auto parkira uza zid na asfaltiranom proširenju uličice, odmah do ulaznih vrata, i kroči u utihnule dvore. Unutra je, zlatom prostrtim po popločanom dvorištu, dočeka zalazeće sunce. Tužnim pogledom osvrne se po kamenom stolu pod lozom, saksijama s čuvarkućama, puzavcima i bosiljkom, smokvi punoj plodova koja kao da je izrastala iz temelja stare krušne peći i obgrlila je svojim brižnim granama. Pogled joj zastade na zaboravljenim kliještima i nekoliko drvenih štipaljki na prozoru konobe. Sve je odisalo životom, kao da je smrt samo usput navratila i opet otišla. Ovdje su rođeni i umrli svi preci njezina muža. I sad, kad nema ni njih ni njega, ovih nekoliko dobro očuvanih i uređenih kamenih kućica iz šesnaestog stoljeća s popločanim dvorištem, suhozidom okruženih i zaštićenih od neželjenih pogleda, kao i njegova ucviljena mati, ostali su njoj na brigu. Učini joj se da začuje mijaukanje svekrvinog mačka pa se osluškujući okrene oko sebe ne bi li i nju uz njega ugledala. Nadala se da joj je bolje i da će idući tjedan možda ići na posao. Sinova smrt ju je pokosila, ali život ide dalje i koliko god da nas žalošću unazadi, ne osvrće se za našim gubicima. Poslovanje ljekarne ovisi o njoj jer sve nabavke i računi čekaju njezine potpise.
– Jere! Mic! Mic! Jere!
Vrata kuhinje, ujedno glavne i središnje kućice dvora, ugleda napola otvorena te kroči prema njima, mameći mačka. Ali ni ljubimac ni njezina svekrva nisu bili unutra. Mila se osvrne po praznoj, urednoj, ali sad osjetno tjeskobnoj i tužnoj prostoriji. I štednjak je bio hladan, bez poklopljenih punih tava i lonaca na pločama, čemu se nimalo ne začudi jer jedinoga koga je njezina svekrva jelom vazda dočekivala, sad više nema. Zaviri i u staju do nje, nekad kućicu u kojoj su boravile ovce i magarac, a odnedavno ukusno opremljenu svekrvinu spavaću sobu.
– Lucija! Gdje si? Lucija!
Nije se javljala i Mila odustane od traženja. Umorno se spusti na klupu pod lozom. Pomisli da je Lucija zasigurno negdje u dvorima, i dok se ne pojavi, odluči se makar na tren prepustiti miru i tišini. Čeznula je odmoriti se od stresa smrti, a pogotovo pobjeći od mučnih telefonskih poziva sućuti, sažaljevanja i žalovanja ljudi koji joj nisu značili ništa. Osim besprijekorne pomoći Petrovih rođaka oko sahrane, koja joj je bila neprocjenjiva jer u tim trenucima očaja nije imala pojma što mora činiti, pozivi njegovih poslovnih prijatelja i njihove isprazne riječi utjehe još više su je opterećivale. Sve što joj je trebalo je upravo ovo: tišina i osama.
Pomisli ponovno na svekrvu i začudi se što joj se ne javlja. Morala je biti tu negdje, u dvorima, jer nije bila tip koji hoda po susjedstvu, a pogotovo ne sad, u žalosti za sinom. Ponovno joj se učini da čuje mijaukanje. Obuze je loš predosjećaj te za istim zvukom pogled skrene na uljaru, oveću kućicu pokrivenu kamenim pločama u kojoj se nekad cijedilo ulje. Kao mjesečarka zastade, kroči prema vratima iza kojih je zvuk dopirao, ustanovivši da su samo privučena. Gurne ih blago nogom i ona zaškripaše jedva čujno. Zapuhne je hladan dah noćne sjene. Ustukne i naježi se od dodira oštrice straha koja je zareza do kostiju, ali pred nju nečujno izađe samo veliki žutosmeđi mačak. Uvijajući joj se oko nogu, plačljivo mijaučući razjapi usta.
– Ma što je bilo, skitnico? Unutra si se, znači, krio. Gdje ti je gazdarica? – Mila ga podigne u naručje i brižno pomilova. Sav drhteći, mačak se stisne uz nju i još plačljivije zamijauče.
Mila upali svjetlo. Žuti trak žarulje, obješene na batrljku crnog kabla, pade na veliki mlinski kamen za gnječenje maslina i staru prešu s torbama u koju su se stavljale nakon gnječenja. Još uvijek su stajali na istom mjestu i odolijevali vremenu. Prije se sve radilo ručno i iz tog istog mlina nekad je curilo prvoklasno ulje, pomisli i zastade kao ukopana. Pored mlina ugleda uredno složen par ženskih crnih cipela s višom potpeticom i korak dalje drvenu starinsku stolicu. Iznad nje, na konopu privezanom za krovnu gredu, visjelo je boso, u crnu svilenu haljinu odjeveno tijelo njezine svekrve. Milin krik propara sumrak, prene usnulo polje i prestravi u večernji mir utonulo selo i zaseoke trnpoljske drage.

Dvori ljekarnice Lucije Glavan vrvjeli su od policije. Ulaz su zakrčila i ambulantna kola, a u dvorište nahrupili radoznali rođaci i susjedi kod kojih je vijest da se objesila izazvala nevjericu i mučan muk. Policijska traka zalijepljena na vratima uljare dijelila ih je od njezina tijela koje su policajci skinuli s vješala i nad kojim se nadnosio sudski patolog, pregledajući ga i utvrđujući vrijeme smrti.
Injekcija za smirenje koju su joj dali, Milu je samo blago omamila i usporila joj pokrete, ali joj sliku obješene svekrve nije brisala pred očima. I sama je bila iznenađena, i donekle umirena, spoznajom da joj se u smrti uopće nije učinila ni mrtvački sputana ni bespomoćna. Naprotiv, izgledala joj je mistično prelijepa, tako neobično mirna i spokojna. Kao da u novoj situaciji zrači i nekim novim racionalnim umom koji je još uvijek na djelu, samo na drugi način i na drugom mjestu. Pun neke nadzemaljske vedrine, živosti i s novim, besmrtnim pogledom na stvari. Lice joj je zadržalo miran izraz dubokog razmišljanja, kao da je zaista dosegla neki viši stupanj svijesti. Koliko god nam se čini strašna i bolna, smrt odaje da čovjek tek kad je dosegne nadvlada ograničenja, pronalazi sve ono što je za života tražio i postaje slobodan i samoodređen.
U trenutku kad ju je pronašla, Mila se užasnula od neočekivane slike smrti. Vlastiti krik povratio ju je iz šoka te je pogled hrabro spustila na svekrvino mirno i spokojno lice. Smrt, kao tajanstveni nepoznati obrat tjelesne životne situacije, u tom trenutku joj se uopće nije činila zastrašujuća nego, naprotiv, neopisivo utješna i miroljubiva.
– Halo, Mario! Ovdje Mila, Petrova… Možeš li doći…? Svekrva se objesila – nazvala je svekrvinog nećaka, dugogodišnjeg načelnika općine Trnpolje. On je najbolje znao koja je policijska postaja večeras dežurna i koga sve u ovakvom slučaju treba nazvati.
– Mila, ti si… Što pričaš? Teta se objesila? Gdje? Kad?
– U uljari… za krovnu gredu.
– Odmah dolazim! Ništa ne diraj! Eto me!
Načelniku Mariu Prceli nije trebalo niti desetak minuta, iako se njoj učinilo da je protekao sat vremena, dok ga nije ugledala na vratima. Usput je nazvao policiju i hitnu pomoć. Sirene su se začule prije negoli je obavijestio oca, braću, ostale tete i njihovu djecu i nekoliko najbližih susjeda. Mila ga je dočekala sjedeći na drvenoj stolici pored svekrve, s mačkom u naručju. Čuvala ju je, nije ju htjela ostaviti da visi sama. Mario ju je brižno izveo van, posjeo na klupu pod lozom i donio joj čašu vode. Ushodao se zatim s mobitelom u ruci obavljajući ispod glasa razgovor za razgovorom. Mila nazove kćer i dok joj je objašnjavala što se dogodilo do ušiju bi joj doprla po koja njegova riječ: Objesila se… nevjesta ju je našla… pregledali smo sve.. Petar… paket nije ovdje… provjerio sam… nije priznala… ne vjerujem… sve je čisto… obdukcija je formalnost…
– Nema potrebe da dolaziš, Tanja – Mila je uvjeravala kćer. – Policija i hitna su ovdje. Skinuli su je… Sve ću ti ispričati kad dođem. Dobro sam, ne brini. Slobodno ti legni, ja ću doći malo kasnije.
Među svekrvinim najbližim rođacima i susjedima koji su dolazili i izražavali Mili sućut, u dvore uđe visok i koštunjav, poput pustinjaka sijed, dugokos i bradat starac s debelim štapom u ruci. Poštapajući se krene prema policijskoj traci na vratima uljare. Viši kriminalistički inspektor koji je, zajedno sa sudskim patologom, upravo pregledavao leš i mjesto samoubojstva, podigne glavu i ugleda ga. Starac zastade i oči im se sretoše. Staro naborano lice omekša i oči mu na tren živnuše.
– Ne možete unutra – dobaci mu policijski inspektor te se i on, krijući zbunjenost što ga vidi, ponovno nagne nad tijelom obješene.
Sijedi dugokosi starac, kojega su zbog biblijskog izgleda i štapa u ruci svi u selu zvali Mojsije, nije progovarao. Osloni se lijevom rukom na štap, a desnom iz džepa izvadi rubac i ispuše nos, glasno uzdišući. Obrisa i oči, ne skidajući pogled s inspektora.
– Gdje ćeš, Mojsije? Na mjesto zločina smiju samo ovlašteni – pored njega se nađe i načelnik Mario, ali ga ipak sažaljivo obuhvati ispod pazuha i povede unutra. Usput reče inspektoru da je starac blizak prijatelj i da odgovara za nj. Inspektor ničim ne pokaza da ga poznaje, nego kimne glavom i podigne policijsku traku da uđu. Mario ostavi Mojsija kod Lucijina tijela i provuče se natrag u dvorište. Udalji se od njih, pričajući nešto ispod glasa u mobitel.
– Lucija! – nagne se Mojsije nad prijateljičinim nepomičnim tijelom i drhtavom rukom pomilova njezino bijelo ukočeno lice. – Ne daj da na ovome ostane… – šapne. – Čuješ li? Ne daj! – suze mu kliznuše niz obraze i on ih obrisa rukavom.
– Žao mi je, Mojsije – inspektor mu izrazi sućut, gledajući ga sažaljivo. Bio je skrhan iskrenom žalošću i izgledao još stariji.
Starac mu zahvalno kimnu glavom. Uzdisao je, oslonjen na štap. – Je li se sama…?
– Tako izgleda. Nema tragova nasilne smrti. Ali obdukcija će reći posljednje.
– Hajde, Mojsije, dođi! – zovne ga načelnik Mario, otklonivši traku da izađe. – Moraju je sad odnijeti.
Patolog do kraja navuče patentni zatvarač mrtvačke cerade i dvojica medicinara odguraše nosila. Inspektor je šutke, ozbiljna izraza lica, gledao za Mojsijem kojega je Mario poveo za njima. Poštapao se, ali više navike radi, jer ipak, iako duboko potresen, koračao je čvrstim i sigurnim korakom. Nosila uguraše u ambulantna kola koja zatvore i odvezu, uz zaglušujuće zavijanje sirene. Po dokazima na licu mjesta, Lucijina smrt izazvana je samoubojstvom i predstojeća obavezna obdukcija trebala bi biti samo formalnost.
Skrhani starac usput, bez riječi, ali teško uzdišući, potapša Milu po leđima u znak sućuti. Ona mu tihim glasom zahvali i isprati ga pogledom, dok je s Mariom slijedio nosila. Sa zanimanjem odmjeri i zgodnog mladog inspektora koji je također gledao za njima. Po sažaljivom izrazu njegovih očiju u glavu joj dođe misao da se on i starac poznaju, čak i sliče, ali to i ne bi bilo nikakvo čudo. Ovdje su svi bili u rodu. U negativnom ozračju svih ovih dobronamjernih promatrača od kojih je vrvjelo dvorište i koji su hinili ožalošćenost, starac je jedini iskreno žalio.
– Slomiše je… – dok je odlazio od nje i stola pod lozom za kojim je sjedila, čula mu je uzdah. – Sinovom smrću je dokrajčiše.
– Dokrajčila je ona sama sebe – naježila se Mila od Mariova hladnog odgovora i s nevjericom se zapitala kako može biti tako ravnodušan prema smrti rođene tete i što uopće znače Mojsijeve riječi.
I iz svih ostalih, pa čak i iz njezinih rođenih sestara i brata jedinca, prema smrti njezine svekrve izbijala je neka neshvatljiva sterilna pasivnost. Iako su, navodno, svi bili iznenađeni i zatečeni njezinim činom, nisu ga prestajali kritizirati i donositi osuđujuće zaključke. Manipulirali su njezinim očajem i u smrti blatili njezinu žrtvu i predstavljali je kao besmislenu i tragičnu. Nitko nije imao ni samilosti ni riječi opravdanja za taj, ipak, hrabar korak ucviljene matere. Nije mogla prežaliti sinovu smrt. Svojevoljno je otišla za njim i to je odluka koju treba poštovati, nikakva tragedija ili još gore zločin, kakvim ga oni smatraju, pravdala ju je u mislima Mila, opipavajući u džepu haljine vizit-kartu sa sunčevim krugom i žutim cvjetićima smilja u njemu, logom mjesne zadruge „Naši posli“, koju je pronašla u njezinoj ruci. Oprezno, da nitko ne vidi, izvuče je i krijući je na dlanu pozorno pročita rečenicu ispisanu olovkom, urednim, ali nepoznatim rukopisom: Obraz ide s glavom, dug ostaje u obitelji. Bila je sigurna da je njezina svekrva nije napisala. Rukopis nije bio ni Petrov. Odakle joj i zašto ju je upravo u trenutku smrti držala u ruci? Je li možda ta rečenica utjecala na njezinu kobnu odluku? I što je uopće značila? Ta, prilično zagonetna i zabrinjavajuća pitanja davala su joj opravdan razlog da papirić zataji pred policijom.
Na pitanja kriminalističkoga inspektora, ozbiljnog i sportski građenog smeđokosog mladog čovjeka, koji joj se predstavio imenom i prezimenom Neven Tešija, odgovarala je kratko i bezvoljno. Bila je potresena, umorna, boljela ju je glava, dotukla ju je injekcija za smirenje, zaželjela je svoje dijete i željela natrag kući, i na kraju krajeva, nije mu ni imala što reći. Našla je svekrvu kako visi i zvala njezina nećaka, načelnika općine Maria Prcelu, glavnog čovjeka u mjestu, što mu je i on sam potvrdio.
– Zaključi to, Tešija, i pusti je na miru – rekao mu je i plavokosi, večeras neuobičajeno nervozni načelnik Mario. – Vidiš da je žena u šoku. Svekrvu je našla kako visi, nije ju objesila.
– To nitko nije ni rekao – inspektor je obavljao svoj posao. – Moja iskrena sućut, gospođo, ali vaša izjava je nezaobilazna. Hvala vam na strpljenju!
Mila ljubazno kimnu glavom i uzvrati mu osmijeh. Inspektor Tešija nije bio nimalo naporan, i naprotiv, bio joj je simpatičan, samo je ona bila umorna i sita smrti. Za razliku od Maria i svih ovdje okupljenih svekrvinih rođaka i susjeda koji su prema njoj glumili sućut, gledao ju je s iskrenim razumijevanjem u očima.
– Odvest ćemo vas natrag u Split – ljubazno joj ponudi.
– Hvala, ali dovezla sam se svojim autom…
– Prepustite onda volan jednome od policajaca. Bolje je da večeras ne vozite. Još ste u šoku.
Tragična smrt u obitelji postala je Milinoj kćeri Tanji gorka stvarnost. Suočena s naglom, mučnom spoznajom prolaznosti, borila se sa strahom od misli na nju. Zato je sama sebe neprestano uvjeravala da i smrt, kao dio života, pripada ljubavi. Ali kako je život često lišen ljubavi, bez nje se, znači, odlazilo i u smrt. Razmišljala je kako velikim dijelom događanja u našem životu možda zaista upravlja sudbina, ali smo ipak, za onaj mali, ali bitniji dio, odgovorni sami. Sasvim suprotno od materina mišljenja, Tanja je bila uvjerena da ljubav i sreća, s druge strane nesreća i smrt, dolaze kao odgovori na naša vlastita djela. Zbog toga nije prestajala kritično razmišljati o ocu i baki, pitajući se što li su to pogrešno uradili da ih je smrt tako surovo pokosila. Koliko koban mora biti razlog koji normalnog čovjek natjera da uzme konop i objesi se u vlastitoj kući? Njihova smrt zatekla ju je rano, ali njezine mlade godine štitila je oštrumnost i zdravo rasuđivanje pa ju je i podnosila lakše. Dok je slušala mater koja joj je plačući pričala gdje i kako je pronašla obješenu baku, pa o dolasku policije, hitne pomoći i o rođacima koji su se sjatili u njihove dvore, Tanja se nije mogla oteti lošem predosjećaju da je, najprije očeva, a onda bakina smrt možda samo otkriveni vrh niti kojim se započinje otpetljavati njihova prava obiteljska tragedija. Njezin neugodan okus u ustima krila je osmijehom, dok je grlila i tješila uplakanu mater.
Zapravo, ona se smrti, same po sebi, uopće nije bojala jer, naposljetku, bila je mlada i tako malo znala o njoj. Ona je duboko u sebi strepila od ponovnog gubitka, bola i tuge koje je tako neočekivano iskusila te se u sebi zaklinjala da će sve učiniti da zaštiti mater, jedinu koja joj je na ovom svijetu preostala. Sve u njoj se napinjalo oblikujući misao da očeva i bakina smrt možda i ne moraju značiti tragediju, već da mogu predstavljati i ispunjenje, izmirenje, ali onda, s druge strane, uopće nije shvaćala zašto je ta ista misao ispunja tugom i još većim strahom od pravog značenja njihove nasilne smrti.
Tanja Glavan se nije bojala ni životnih teškoća. Čak i kao dijete nije se nikad ni na što žalila. Mati je vazda bila uz nju i davala joj ljubav, pažnju, brigu, sve od sebe, a otac je uvijek radio. Odrasla je iščekujući večeri i oca da dođe kući, otvori vrata njezine sobe, uđe tiho, na prstima, poljubi je i pokrije. Često bi ga dočekala i budna, pa bi sjeo na rub kreveta i pričao joj o svemu i svačemu. Upijala je svaku njegovu riječ, udisala mu miris, osluškivala bilo i čitala iz duše. Iako mnogi roditelji to ne primjećuju i neki na to, možda, uopće ne obraćaju pažnju, djeca ih srcem očitavaju. I ona je, dječje istančanim, neiskvarenim čulima osjećala očevu brigu, svojim malim prsima doticala teret njegovih. Čučao je u njemu nekakav očaj, stiskao ga, gušio, krijući se iza njegova nasmijana lica. Kao srednjoškolka promatrala ga je unutarnjim bićem odraslije, ali kritičnije i zajedljivije kćeri i dolazila na misli kako će joj ga, kad-tad, oteti srčani udar. I obistinilo se, iako na prometnu nesreću nije nikad pomišljala.
Najteže joj je bilo zbog matere. Muževa smrt na površinu je izbacila svu njezinu dosad vješto skrivanu usamljenost i nedostatak pažnje. Njegove izostanke iz kuće, iz obitelji i iz njihova bračnog kreveta pravdala je odgovornim i zahtjevnim poslom kojim se bavio, kako bi njima dvjema omogućio udoban život. Iz tog ponižavajućega, ali jedinog mudrog ponašanja svoje matere kojim je održala brak, Tanja je rano naučila da muškarci uopće ne misle i ne pitaju se kako će uskladiti obitelj i posao. Za to kod kuće imaju odane žene.
Iako najranije suočena s udarcima života, Tanja nije posustala. Bodrila je mater, prepričavala joj ludosti iz izlazaka s prijateljicama i zaokupljala je svojim planovima za budućnost. Završila je prvu godinu studija prava i pristala pomoći joj u bakinoj ljekarni, prvih nekoliko dana ljetnih praznika, dok ne preuzme očev posao, jer ju je željela zadržati i nastaviti s radom. O očevoj tvrtki zasad se brinuo njegov bratić koji će je ovo ljeto, dok ponovno ne počne nastava, uvesti u posao. Protiv smrti nije bilo prigovora pa je jedini način bio prebroditi je i život usmjeriti prema novim pravilima. Tanja je shvatila da je pred njom velika odgovornost. Njezin dosadašnji lagodan život, preko noći je zamijenila neizvjesnost i briga hoće li uspjeti održati privatne poslove koje su im ostavili otac i baka i nastaviti graditi novi život. Ali ona je bila spremna svim njihovim teškoćama pogledati u oči jer bila je uvjerena da dolaze jedino s namjerom da im razjasne gubitak najdražih osoba i pomognu ostvariti vlastite planove.
Ante Grgas, zvani Antiša, branitelj iz Domovinskog rata, srednjeg rasta, garav i zgodan čovjek, nije bio oženjen, a živio je s tetom, majčinom sestrom, u njihovoj staroj roditeljskoj kući. Rođen je vanbračno, mati mu je onda bila još maloljetnica, i tko joj je napravio dijete, nije se u mjestu nikad objelodanilo. Nestala je bez traga, kad je on još bio nejak, pa ga je njezina starija sestra odgojila kao svoga i zbog njega se nikad nije udavala. Odrastao je u mirna i uzorna mladića, kasnije čovjeka, i nikad ni s kim nije ulazio u sukobe. Poslije povratka iz rata nije pokazivao simptome PTSP-a, ali su ga svi smatrali za čudaka jer od Ministarstva branitelja nije tražio ništa, čak ni mirovinu. Nikad se nikome nije požalio niti je govorio o svojim problemima, držao se povučeno, osamljeno, čak se udaljio i od prijatelja stečenih po čukama ili na liniji. Jedini koji mu je bio blizak i poznavao ga u dušu bio je rođak Petar Glavan, sin najmlađe od tri sestre njegove pokojne bake. Petar ga je zaposlio u svojoj tvrtki kao čuvara gradilišta, a njegovoj je majci, svojoj staroj teti Luciji, Antiša održavao dvore i brinuo se o vrtu. Tako ga je i Mojsije često zvao da mu pomogne, pogotovo kad se bralo, mastilo i otakalo grožđe, plijevio i polijevao vinograd, brale masline ili sijalo u polju.
– Dobar branitelj je mrtav branitelj, Antiša – govorio bi mu u tim prilikama i savjetovao ga da od države traži mirovinu i stan. – Dok ste svi vi, mladi i poneseni domoljubljem, davali živote, prevrtljivci su krali, posvajali i bogatili se. Uzmi i ti, što ti po zakonu pripada.
– Ne treba meni ništa. Imam posao i zadovoljan sam.
– Mladost i zdravlje si žrtvovao za našu neovisnu državu i zaslužio njezinu brigu.
– Morao je netko.
– Bori se za se! Zar ne vidiš da su sve vas, zanesene luđake napunjene gelerima ili s batrljcima, minama raskidanih udova, pogubljenih živaca i smisla za daljnji život, iz rata dočekali ugledni vlasnici, tajkuni, nova elita zaljubljenika u novac okupljena u lobije i klanove, banda isprepletena od vrhova politike i podzemlja.
– Svatko nosi svoj broj cipela.
– Isti ti kriminalci vladaju, a vas naivne, jednostavne, priproste, ali čiste, poštene i nepokvarene momke, sad prezrivo odbacuju kao sirotinju. Doduše, bilo je i među vama loših, zločinaca, probisvjeta, ali kao po običaju, i takvi su se brzo uvrstili u politiku i snašli se najbolje. Vođeni modernom parolom da se drukčije ne može imati, redom su zaposjeli gospodske i vladajuće fotelje.
– Da slučajno nisu otišli u rat, mnogi od nas branitelja završili bi škole i danas bili uspješni liječnici, inženjeri, profesori, poduzetnici i, u svakom slučaju, pošteniji i iskreniji političari od ovih današnjih, lažljivih i prijetvornih koji gledaju samo vlastitu korist – pravdao bi Antiša svoje suborce. Za njega oni nisu bili sirotinja nego heroji, intelektualci po prirodi i u svakom od njih gledao je čovjeka, a ne njihovo zvanje i stupanj obrazovanja. I on sam je, prije odlaska u rat, položio dvije godine Prirodoslovno-matematičkog fakulteta na Odjelu za fiziku i iz hobija proučavao religiju i ezoteriju da bi, kako je govorio, ustanovio sličnost između nauke i demagogije, ali je sve te svoje početne ambicije žrtvovao domovini.
Mojsije je volio povučenoga i vrijednog Antišu, bivšeg branitelja i domoljuba, po poštenju posljednjega Mohikanca u njihovu kraju, i očinski osjećao njegovu ratnikovu muku koju je nosio i proživljavao duboko u sebi. Teško je bilo zaboraviti, još teže pamtiti, i što je najgore, nitko se od bivših ratnika s ratom nikad ne izmiri do kraja niti s njim ikad postane načisto. Nose ga u sebi s vjerom da su im i život i smrt jasni, da su očvrsli i prema jednom i drugom, dok ih nenadano ne prelomi besciljnost i beznađe, zamagli im poglede u budućnost i uputi očajnički u dobrovoljnu smrt od vlastite ruke. Njihov rat je bio smjelost i nadanje, osluškivanje zlokobnog fijukanja granata, čekanje zapovijedi za pokret, akcija i krv, probdjevene noći i beznadežne zore, vjera u novi dan ako uopće svane, neizvjesnost hoće li neizvjesnosti konačno doći kraj… Tko sve to preživi, kad-tad podlegne licemjerju mira za koji se nije borio, pogotovo kad shvati da su najbolje u tom ratu prošli branitelji svojih vlastitih interesa, novostvorena elita koja se, dok su se oni borili vatrenim oružjem i davali živote, bogatila kriminalom. Jer, u nas su vođena dva usporedna rata, herojski i pljačkaški, i pravi su pobjednici, nažalost, lažni branitelji, oni koji se domoljubljem razmeću na jeziku i njime se busaju u kukavička prsa, dok su srce i dušu posvetili legaliziranoj otimačini osamostaljene domovine.
Usprkos svemu tome u Antišinom biću nije bilo mržnje ni prema kome jer upravo od nje je zazirao ponajviše. U ratu je svojim očima gledao kako se to đavolje sjeme, kad jednom uđe u čovjeka, raširi poput troskota, neobično otpornog i žilavog korova. Korijeni joj prodru i isprepletu se po dubini njegove duše, odolijevaju i suši i mrazu neljudskih osjećaja, guše, truju, i kad se ukorijene, nema ruke koja ih može tako lako iščupati i ukloniti.
Mojsije nije ispuštao dvogled iz ruke. Oči, kao povučene nekom tajnom međuzračnom vezom, zadrži na ratniku Antiši. Iznenadi se što ga vidi u društvu nekolicine radnika koje je inače izbjegavao i to u prijepodnevnim satima, kad je najživlje. Upravo je počinjala marenda pa i on sjedne s njima na jedan od prevrnutih sanduka, što Mojsija još više začudi jer s njima uopće nije imao bliskih tema, a i mrzio je njihov otresiti, neotesan način propitkivanja i zadrtost u osuđivanju. Glasni i grlati kao oslobodioci, slatkorano navališe na kruh, sir i parizer, narezane na masnom papiru, rasprostrtom preko gomile poslaganih punih vreća. Nude i njega, ali on odmahnu glavom i prihvati samo limenku piva. Mojsije nije vjerovao svojim očima i tek sad ga zagolica briga. Pitao se što li hoće od njih i prvo što mu sinu je da se možda ne raspituje, istražuje uzroke Petrove ili Lucijine smrti. Poznato je da se s objašnjenjem načina na koji su umrli nije mirio pa može biti da traži dokaze o djelovanju nečije potajne zlokobne ruke. Još nije bio načistu s onim što se dogodilo Petru, kad ga je potresla nova vijest o samoubojstvu njegove matere. Na njezin pogreb nije izašao, a i one večeri kad su je pronašli obješenu, nije mogao kročiti u njezine dvore. Jednostavno nije htio vjerovati da je i ona mrtva i odbio uvjeriti se svojim očima. Teta mu se za nj onu večer bila ozbiljno zabrinula pa je zamolila Mojsija da ga obiđe i popriča s njim. On ga je zatekao kako sjedi u mraku, sam na terasi pred kućom i ukočena lica bulji u komarce koji su bezglavo napadali upaljeno svjetlo ulične svjetiljke i naivno se pržili u blještavilu njezine zamke smrti. Pogled mu se gušio u očaju, čiji su mu otrovni pipci neizmjernom žalošću ispijali i dušu. Stravično je propao, djelovao poput isluženoga brodskog trupla sa slomljenim jarbolom životne volje i s jedrima od duševnih dronjaka, za koji nisi bio siguran drži li još, bi li se potopio ili ipak prepolovio, ukoliko bi ga uronio u more. Mojsije je sjeo na stolicu do njega, uzdišući i brišući oči i nos uslinjenim, mokrim rupcem. On nije progovarao pa su obojica šutjeli osluškujući crkvena zvona. U Mojsijevom sjećanju ponovno odzvoni onaj isti ženski zvonac, razvučeni zvuk kratkih udaraca, najprije tri, pa pet, pa sedam otkucaja, nakon čega je uslijedila minutu-dvije duga, neprekidna zvonjava. Njezin tjeskoban zvuk koji je mještanima javljao da je umrla njegova najbolja prijateljica, zaboli ga i sad do dubine bića i činilo mu se da opet isto onako pada i nestaje u vrtlogu izgubljene vječnosti, sve dok zvon u njegovoj glavi, baš kao i onda, iznenada ne utihnu. Obojica su u tom trenutku iz srži najsitnije, najnezamjetnije stanice duše bili ispustili po težak uzdah i ponovno brecanje in triplo krenulo je ispočetka. Mojsije se sjeti da je tada u mislima bio gledao zvono kako se klati i očajnički želio da zvoni podne.
Nakon marende raziđoše se radnici svaki za svojim poslom, a Antiša se zadrža pred skladišnim vratima pored hrpe otpisanog starog oruđa zagledajući ima li što upotrebljivo, možda neka još čvrsta motika ili kramp koji bi se mogao nabiti na novu dršku. Mojsije je promatrao kako vadi jednu, udara njezinom tupom stranom o betonski pod i otresa skorenu zemlju provjeravajući je li još čvrsta. Očito mu se nije svidjela jer je opet odbaci, i sagnuvši se, dohvati drugu. I nju je bez žurbe testirao pa je jednako nezainteresirano baci natrag na hrpu. Promatrajući njegovu neodlučnost, uzimanje i bacanje, ali i nervozno pogledavanje prema putu i ulazu u dvorište, Mojsiju iznenada sinu te progutavši ubrzani otkucaj srca, dvogledom brzo prijeđe po dvorištu. Vrati objektive opet na Antišu. Motika tebi, jablane moj, uopće ne treba. Namjerno odugovlačiš. Čekaš li to možda nekoga?, kako se činilo, bilo je baš tako jer ugleda auto da ulazi pa se trgnu i ispravi. Mojsije dvogledom obuhvati i njega i parkiralište pred zgradom na koje se upravo zaustavljao crni otvoreni transporter. Vozač, sredovječan krupan čovjek, izađe prvi, za njim se, na vratima suvozača, pojavi štrkljast smeđokos momčić u vrtlarskom odijelu i crni pas mješanac koji je, koliko se kroz dvogled moglo ocijeniti, vukao na labradora. Mojsije u njima prepoznade mjesnog grobara i sina, s njihovim četvoronožnim ljubimcem. Grobar je uređivao mjesno groblje „Naš spokoj“, održavao crkveno dvorište i vrt te se zasigurno dovezao po kakve potrepštine, možda sjemenja, rasadu, gnojiva ili kemikalije protiv korova. S listom papira u ruci, možda narudžbenicom, uđe u zgradu, a sin i pas pričekaju vani. Ugledavši ih, Antiša ostavi motike i krampove te brzim korakom požuri k njima.
– A-haa! Grobara ti, dakle, čekaš… Ma, zašto u zadruzi? Mogao si ga nazvati ili otići k njemu – Mojsije se silno začudi u kakvoj je to predstavi zaigrao Antiša. Teta mu je, koliko je znao, bila živa i zdrava. Da nije umrla noćas?
Izgledalo je kao da je Antiša dječaka pozvao, jer se on okrene i uputi prema njemu. Razgovarali su povjerljivo, licem u lice. Grobarev sin je odmahivao glavom, dok ga je on u nešto uvjeravao uhvativši ga grubo za mišicu lijeve ruke. Dječak odlučnije odmahne glavom, istrgne ruku i odgurne ga od sebe, dok pas zine prema njemu kao da zalaja. Antiša ne odustajući, korakne prema njemu nešto govoreći, ali ga on ponovno, još grublje odgurne vičući da ga ostavi na miru, što Mojsije zaključi po gestikulaciji njegova ljutitog lica i još ljućem psećem poskakivanju i zijevanju. Gledajući za dječakom, dok je s psom ulazio u zgradu, Antiša gnjevno pljunu, a kad se izgubio iza vrata, teškim korakom zaputi se iz dvorišta. Mojsije ga je pratio dvogledom sve dok ne zađe za golemi ambar i izgubi se niz cestu. O čemu god da su razgovarali, dječakovo odbijanje pogodilo ga je žestoko i opet mu se učinio jednako očajan i izgubljen kao one večeri kad se objesila Lucija.
U Mojsija je taj dan ušao nekakav napasan crv, grizao i razdraživao ga, oduzimao mu volju za rad i kvario užitak u odmaranju. Stiskala ga je neprijatna slutnja, malodušje i strah od gubitka, kao kad ga čeka pravdanje pred lošom, prepredenom, u svađi nadmoćnijom osobom pa je i cijeli ishod rasprave neizvjestan i za njega nimalo obećavajući. Nije se mogao osloboditi misli da se pokrenulo zlokobno kotrljanje sudbine neke njemu bliske osobe te se, nemajući mira, zaputi na zadružnu stranu brda u potragu za bilo kakvim tragom tajnog ulaza u bivše sklonište jugoslavenske vojske i to pješice, čvrstim korakom slijedeći oputinu kroz šumarke, povremeno zastajkujući po mjestimičnom hladu drveća i opirući se čeličnom voljom vrućini koja usprkos kasnopodnevnom suncu nije jenjavala. Nakon dužeg hoda, zaustavi se pored malog bistrog oka izvora rječice koji, iako upola manji i tiši, ne presuši ni za najvećih vrućina. Dlanovima zahvati malo vode, pazeći da je ne zamuti, umije se i dva tri puta srkne, pa sjedne koju minutu odmoriti. Trenutak opuštanja prene mu iznenadan osjećaj da nije sam, i naprotiv, da je nekakva zla spodoba u blizini. Prođoše ga neočekivani trnci straha. Pred očima mu se zamuti i učini kao da i iz vode poče isparavati nešto sivo, zlonamjerno, te se podiže na noge hvatajući panično dah. Uteče mu prigušen krik obrane. Zlokobna sjena se izgubi i on se razgoračenih očiju, otimajući se stisku debelih prstiju panike, zagleda u žbunje kamo je nestala. Nije nalazio imena za ovo što ga spopade, ali zasigurno nije bilo dobro te u ruci čvrsto stisnu štap. Okretao se na sve strane, čekao i osluškivao, ali priroda oko njega pokaza se netaknuta i nedužna. Zvonkim cvrkutom ptica povrati mu vjeru i on se, hrabreći se dobrim mislima, poče sam sebi rugati. Priberi se, starino! Pričinja ti se. Udarila ti je vrućina u glavu. Nastavi penjanje vijugavom kozjom stazom uzbrdo zaobilazeći i nadvisujući liticu s crkvom i grobljem. Namijenjena samo kozama i divljim životinjama, staza mu je pričinjavala prilično težak uspon. Umarao se brzo, pa je svako malo tražio hlad i otpočinjao. Slamnati šešir ga je štitio od sunčevih zraka, ali se pod njim znojio i potio u goloj vodi. Ipak, nije posustajao i jednakim se tempom spuštao prema zadruzi. Pozorno je zagledao kamenjar, zavirivao u svaku rupu ili procijep, čak nogama razmicao sumnjivo žbunje i granje rijetkog raslinja, kupinu i trnje. Nadao se da će prije ili kasnije naići na neki trag, ali uzalud. Nije nalazio ni najmanjeg znaka betona koji bi ukazao na ulaz u nekakvo podzemno vojno sklonište. Pomalo je posustajao, priznajući sam sebi, s gorčinom u srcu, da samo umišlja i da Ćakinu logu možda nikad neće otkriti.
S vidikovca u boriku iznad zadruge, do kojeg se spustio i sjeo da odmori, zadivljeno, ali i s tjeskobom u očima, prijeđe po usnulom polju, kao maslac na vrućem kruhu utopljenom u sjaj žarećeg sunca, kroz koje je brzao srebrni trak rječice. Neočekivano, trgnu ga neobičan šum. Okrene se, instinktivno, i iza leđa, u djeliću sekunde, opazi sjenu, sličnu onoj kod izvora. Sjena istom nestade, stopivši se sa hladom starih borova.
Mojsije se od nevjerice zagrcne i zakašlja te brzo ustade, ispitujući pogledom tamu drveća. – Heej! Tko je tamo?
Poštapajući se, požuri uskim puteljkom kroz borik ne bi li ugledao ili stigao koga. Ako nije crni vrag, onda je živ čovjek, s tim mislima dođe do blagog nagiba iz kojeg je stršala golema stijena i uz nju, na zaravni, stisla se prislonjena bunja. Staro i sasvim jednostavno sklonište zaobljenog oblika, bez prozora, ali s uskim vratima od dasaka, koju su ozidali pastiri, tko zna kad davno, kako bi u njoj prenoćili ili se sklonli od nevremena. Neki su je nekad zvali i pojtom jer je mirisala na slamu koju su prostirali po zemljanom podu i na njoj spavali. Još uvijek je bila u dobrom stanju, ali je u današnje vrijeme više nitko ni za što nije koristio. S malo napora, istisnuvši silom škripu zahrđalih šarki, Mojsije otvori vratašca. Danje svjetlo probi i razli se po pocrnjeloj utabanoj slami, a njega zapuhne njezin memljivi vlažni miris. Netaknuta, skučena unutrašnjost sigurno nije skrivala nikakve tajne pa ih opet zatvori. Da je netko i ušao unutra, odala bi ga neizbježna škripa vrata. U bunji je, naprotiv, vladala tvrda tišina, i osim njega pred vratima, nije bilo nigdje nikoga. Odustane, zato, od daljnjeg traženja, odbacujući suludu misao da ga možda uhodi zao duh, jer sa starosti se gube i granice nemogućeg. Krene nizbrdo, prema zadruzi, već prilično umoran i razdražen paranoičnim priviđanjima i uzaludnim hodanjem.
Ulomci iz romana Čekajući ljubav
Stvarnost je bila tu, hladna i neumoljiva. Ostala sam sama s kćeri, još djevojčicom, u tuđoj zemlji, bez poznanika i bližih, bez prijatelja, bez igdje ičega. Rodbina se rasula po svijetu, svi dragi prijatelji bili su tko zna gdje, zatečeni svatko svojom sudbinom. Moja ljubav disala je negdje daleko, još zagubljenija i skrivenija nego ikad prije. Preda mnom su se pružile godine bezvoljice, izgubljenosti, samoće i neizvjesnosti.
Njegov se način života nije puno promijenio. I dalje je radio svoj posao, napredovao i vrijedio. Moj život se sveo na monotonu svakodnevicu, samoću i milostinju šturog hladnog Zapada. Muž me napustio i ostavio bez kormila i kompasa nasred tuđega bezosjećajnog svijeta. Nisam znala što bih sama sa sobom započela. Život u izobilju, kojim sam prije rata živjela, zamijenila sam najprije izbjegličkim domovima, a poslije, na jedvite jade, skučenim jednosobnim stanom u bijednom dijelu grada. Što je najgore, samoća me dotukla, osjećaj beznađa i izgubljenosti gušio. Kći me trebala pa sam se svom snagom opirala i istrajavala. Svu susretljivost, razumijevanje i suosjećanje prvih dana izbjeglištva, domaćini su s vremenom zamijenili prijezirom i ignoriranjem. Gledali su nas s visine i nisu shvaćali kakve nas, zapravo, brige tište. Tako je to inače. Tko je jadan i Bogu je mrzak, rekla bi moja baka. Ali, kao što su oni gledali kroz nas i jedva čekali da nas se riješe, tako se mi nismo obazirali na njihovu oholost i nesnošljivost. Južni Slaveni su ponosni narodi i nikad ne posustaju. Oborili smo sve rekorde u evoluciji opstanka i postali pravi umjetnici u preživljavanju. Dvolična pokvarena politika velikih i potkupljivost malih nametnuli su nam rat. Tu nismo mogli ništa, ali smo zato sami sebi vješto i snalažljivo krojili novu budućnost. Na sve moguće načine borili smo se da dobijemo uredne isprave i ostanemo. Nismo se ustručavali prihvatiti ni najteže poslove. Bili smo sretni da imamo posao, jer najgore je bilo brojiti prazan dan za danom. Rad je ispunjao, tjerao vrijeme brže naprijed i donosio korist. Novac koji smo nas dvije dobivale dostajao je za normalan, ali skroman život. Unaprijed sam se brinula i razmišljala od čega ćemo živjeti kad se vratimo. Zbog toga sam preko dana, kad mi je kći bila u školi, radila kao ispomoć u kuhinji obližnjeg restorana i sve što sam zarađivala ostavljala nastranu. Posao je bio ponižavajući, kao uostalom i sve što smo ovdje proživljavali. Svodio se uglavnom na fizički rad, posluživanje i čišćenje. Naše socijalističke diplome ovdje su podcijenjene i smatrane bezvrijednim. K vragu, zar svako znanje nije znanje? A znanje je zlata vrijedno. Utrošene godine ljudskog truda i učenja ne odbacuju se samo zbog politike. Sjećam se da sam u to vrijeme u nekim našim novinama čitala intervju s jednim poznatim glumcem koji je također živio u europskom sirotištu. Sve ovo što nam se dogodilo s gorčinom je osuđivao i naveo kako je žalosno što smo postali europski konobari. Na svom vlastitom iskustvu dopunila bih: konobari i čistači. Uklanjali smo svu europsku prljavštinu i gutali njezin prijezir. Pa kako sam mu se zbog ovako srozanog života mogla javiti?
Najviše sam se radovala telefonskim razgovorima sa svojim starim, po zemaljskoj kugli razbacanim prijateljima. U svako doba dana i noći znala sam koliko je sati u Los Angelesu i je li se Pariz probudio ili tek zaputio u noćni život. Osim toga većina poznatih i bliskih raširili su se po Europi, iselili se na Novi Zeland, u Australiju i Kanadu, pa sam napamet znala sviće li u Melbourneu i je li napadao snijeg u Montrealu. Svi mi, koji smo zajedno odrastali, pohađali školu, zaljubljivali se i isto sanjali, iznenada smo se probudili na različitim stranama svijeta i ne vjerujući rođenim očima gledali u vlastitu djecu. U srca su joj utisnuta nepoznata tuđa osjećanja i na usta im izlaze riječi različitih svjetskih jezika. Gube se naraštaji, nestaju. Samo se još mi, stariji, tražimo i dozivamo, na silu vraćamo zajedno odsanjano, ono što nam je odavno utisnulo zadnji poljubac za laku noć.